Pregledam ja tako smočnicu i hladnjak i zaključim da je vrijeme za veliku mjesečnu nabavu, jer sve je poluprazno, svega fali.

I mislim…tko će to sve tegliti doma, sva ta ulja, vode, šećer – ma vodim ja njega u nabavu.

Sve sam pripremila; popis za kupovinu je na App-u u mom mobitelu, čak sam uzela i nekoliko vrećica, jer svaka kuna se računa. Ponijela sam po mom mišljenju dovoljno novaca za ono što trebamo, potrpali se u auto i krećemo.

“Kamo idemo? U Lidl?” – pita on onako usput. Brzo odvrtim popis u glavi i zaključujem da Lidl ipak nema sve što mi treba “Ne, idemo u Konzum!” “Ok.”

Vozimo se i neobavezno pričamo i on skreće prema Lidlu. “Pa rekla sam Konzum!” “Aha, ok.”

Konačno uspješno stižemo na destinaciju.

“Kaj trebamo?” – pita on usput. “Evo poslat ću ti popis na mob, pa se možemo podijeliti da brže nabavimo što treba!” – kažem ja.

I pošaljem mu popis, podijelimo se – ja krenem prema povrću, on prema kruhu.

Izaberem povrće, izvažem ga i krenem tražiti muža po dućanu. Kruh je već u kolicima, a on stoji pokraj kapsula kave.

“Vidi, na akciji su – uzet ću dva paketa!” – “Nemaš ih više?” (ja uglavnom ne pijem kavu iz aparata) – “Imam, ali na akciji su”. I uzimamo kavu koja nije bila na popisu.

Probijamo se dalje kroz supermarket – dok ja tražim meso i jaja, opet je nestao.

Pronalazim ga pred policom s pivima. Fakat se udubio. “Trebaš pivo?” “Pa da – rekao je susjed da bi mogao navratiti…da imam za ponuditi.” Uzimamo pivo koje naravno nije na popisu.

“Blagajna je blizu!” tješim se – ali eto još prolazimo police sa sokovima i grickalicama i naravno možete već zaključiti da ponešto od toga završava u kolicima.

Mimo popisa naravno.

Evo nas na blagajni – blagajnica je sve blokirala, još koristim i popust koji imam od ranije, ali iznos je veći od planiranog…

Umjesto pripremljene gotovine, vadim karticu i plaćam.

“Koliki je račun?” – pita me zabrinuto. Kažem iznos. On se zgrozi; “Užas…hrana je fakat poskupila!”

I dok idemo prema autu već razmišljam da drugi put naručim dostavu 🤔.