Pored toliko svakodnevnih obveza, mislite da nije vaš zadatak učiti dijete o financijama – naučit će već u školi, na faksu, od prijatelja. Možda i hoće! Statistike pokazuju da je mlađa generacija financijski pismenija od recimo prosječnih 50-godišnjaka. Ali ako ste vi ta starija generacija ne zaboravite slavne riječi iz filma Johny English “With age comes wisdom” 😉

Moje je mišljenje da financijski odgoj djece započinje kod kuće, u obitelji, a pritom je osobito bitna uloga džeparca.

Nemaju svi naviku i potrebu davati djeci džeparac.

Ali zato mi Hrvati, za razliku recimo od sjeverno pozicioniranih Europljana – tu mislim prije svega na Dance i Šveđane – mislimo da naša djeca trebaju imati sve što novac može kupiti.

Sve što mi nismo mogli imati jer smo živjeli u drugoj državi, u drugom društvenom sustavu.

Ili naša djeca moraju imati sve što imaju njihovi vršnjaci, jer nećemo mi valjda kao roditelji biti lošiji od drugih. Zasipamo djecu brdom igračaka, odjeće – a za koga je sve to zapravo? Mislite da će vaš sin zapamtiti svaki autić ili super heroja koje ste mu u životu kupili? Ili da će vaša princeza zapamtiti 52. majicu s likom junakinje iz Disney-ovog crtića. Nekako sumnjam…. Ali ono što će dijete na ovakav način vjerojatno zapamtiti jest da će u životu dobiti sve što poželi, pa i više.

No, vratimo se na džeparac. Ako ga dajete svom djetetu na tjednoj ili mjesečnoj bazi, za neke potrebe i želje (sok, užina, odlazak u kino….) ne zaboravite napomenuti “Ako to potrošiš sve odmah, nema džeparca do…..”

Djeca naravno, kao i odrasli, uče po principu pokušaja i pogrešaka, zato što ranije počnu, to bolje. Na taj način ih zapravo učite da upravljaju svojim novcem, da ga rasporede na ono što je njima u toj dobi nužno i bitno – zapravo započinju s budžetom, a da toga nisu niti svjesni.

Učite ih i štednji. Vaše će dijete kad tad poželjeti neku skuplju stvar (playstation, i-phone, neke dizajnerske tenisice i sl.) Ne morate vi to sve financirati, osobito ako niste u mogućnosti. Velika većina djece dobije neki novčani dar za rođendan ili neku svečanu priliku od bake, djeda, rodbine i kumova. Ako imaju naviku štednje, dogovorite se s njima u vezi skuplje kupovine “Pola iznosa daj ti, a pola dajemo mi (roditelji)”. Ako dijete zaista želi tu skupu stvar, dogovor će pasti, a ako ne – uštedjeli ste hrpu love.

Negdje sam pročitala da je naučiti trošiti jednako važno kao i naučiti štedjeti novac. Zato dajte priliku svojoj djeci da potroše ušteđeni novac. Neka osjete kako novac koji su dugo čuvali odlazi na nešto što su odlučili kupiti. Ako ne požale, znači da su dobro planirali, a ako požale što su potrošili novac na neku kupovinu, sljedeći put će bolje razmisliti.

Kad dođu u tinejdžerske godine ne bi bilo loše da i sami “pojačaju” svoje financije, tj. svoj džeparac radeći neke poslove primjerene njihovim godinama.

I, također – djeca rade ono što vide – pa pokušajte biti dobar primjer.

Umjesto da svoj svakodnevni stres rješavate vodeći svoju kćer u još jedan nepotreban shopping, radije nađite neki drugi način da zajednički provedete vrijeme. Možete stariju djecu uključiti i u planiranje kućnog budžeta, jer djeca vole kad ih se smatra odraslima i kad ih se pita za mišljenje.

Ulažite u svoju djecu, ulažite u njih svoje znanje, ljubav i strpljenje, jer iz iskustva znam da će to biti najbolje ulaganje u vašem životu.

Samo hrabro i štedno!

Ako vam se sviđaju moji postovi o štednji, upravljanju novcem u obitelji i šire, pridružite se mojoj e-mail listi za nove objave. Hvala!